Moj internet dnevnik
Indexasica osobno
rado ih čitam...
muzika

Blog
četvrtak, lipanj 7, 2012
Svi (više-manje) smo se igrali njima kad smo bili mali, a neki se i dan-danas, kao odrasli igraju njima, te im je to zapravo i posao; ostvarenje dječačkog sna. Ako volite Legiće, i posebno se divite predivnim kreacijama, kliknite na link i support-ajte kako bi LEGO proizveo istaknute kreacije, a usput pogledajte slike za koje je trebalo puno truda, mašte, a nadasve ljubavi. Hvala! :)) 


indexasica @ 16:37 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, listopad 7, 2011
Pokuša se ustati, no drapajuća ju bol u tome zaustavi. Bilo je sve gore; kao da joj netko reže tetive. Stisne zube zbog jačine boli. Nije htjela opet ostati sama. Dignula je glavu i primjetila da se njen krznati prijatelj vraća. Imao je nešto u ustima. Spusti granu s bobicama kraj njene noge. 
-Što je ovo? Za jelo?-primakne ustima, no vuk joj njuškom odgurne ruku. Da namažem na ranu?-upita nakon kratkog vremena. 
Legnuo se pored nje, ne prestajući dahtati s jezikom do poda, onako kako bi ti psi činili, što je protumačila potvrdno. Zdrobi mekane bobice među prstima i natrlja ih po rani. Otkine komad rukava s košulje i čvrsto ga zaveže oko gležnja. 
-Hvala ti.-obratila mu se iako nije znala da li ju uopće razumije. 
Počeo ju je gurkati njuškom kako bi se ustala. 
-Ne mogu, jako me boli.-nastavila je pričati s njim. 
Kako vuk nije prestajao, odluči pokušati. Ustane se uz njegovu pomoć i shvati da ju više ne boli kao prije. Malo je šepala, ali mogla je hodati.
-Spremna sam vuče, vodi me.-rekne smireno kao da je znala da će joj to zapečatiti sudbinu. 
Vuk to veselo prihvati, zaigrano ju okruži dva puta, pa ju krene polako voditi kroz mračnu šumu. Marianne se sjeti Danteove Božanstvene komedije, i pomisli kako je cijela situacija zapravo ironična. Hodali su satima, možda čak i danima koliko je vrijeme brzo prolazilo. 
-Stani vuče, moram se malo odmoriti.-sjela se i naslonila leđima na drvo. 
Začudo, nije osjećala ni glad ni žeđ, još su je sitom držale one bobice koje je pojela jutros. Barem je mislila da je to bilo jutros. Pitala se koliko je dug put kroz šumu i hoće li ikada završiti. Zijevne nekoliko puta. Bila je umorna pa se sklupča na desnom boku, stavi jednu ruku ispod glave i sklopi oči. Osjetila je kad se vuk legnuo blizu nje, dovoljno da ju grije svojim krznom. Bilo joj je ugodno, po prvi put otkad je ušla u ovaj čudesni svijet i to zahvaljujući novom prijatelju. Prebaci lijevu ruku preko njega i tako zaspi. Probudi ju njegovo lizanje po licu. Odgurne mu glavu što dalje, mrzila je i kad su joj to psi radili. Ovaj put se dobro naspavala, kao da je cijeli dan provela spavajući. 
-Budna sam.-kaže mu jer ju je namjeravao opet polizati. 
Makne zavoj sa gležnja i pod prstima osjeti da je rana zarasla, kao da je nikad nije niti bilo. Razveseli se tome, očito su stvari išle na bolje. Nekako se uspije ustati pridržavajući se uz drvo. U silnoj tami njene oči su tražile vuka koji je očito nekamo otišao. Začula je poznato režanje. Pomislila je da ima još vukova u blizini, a onda je shvatila. Na desetke točkica je svjetlilo u mraku u plavim, zelenim i crvenim bojama. Približavali su joj se.
-O sranje.-kaže tiho. 
Bila je u nevolji. Te zvijeri će ju sigurno rastrgati ako nešto ne poduzme. Ali što? Znala je da vukovi ne vole vatru. Ali gdje da kvragu sada nađe bilo kakav izvor topline? Klopka je bila dobro postavljena. Nije znala što da misli. Možda je i vuk imao ulogu u tome, možda.... Nije htjela o tome razmišljati. Bili su joj sve bliže i bliže. Osjetili su njen strah koji im je očito bio opojan i zavodljiv. Jedan se vuk probije na čelo čopora. Imao je crvene oči, gotovo kao neko čudovište iz njenih dječjih noćnih mora. Prvo je samo stajao tamo, njuškajući zrak, a zatim joj se počeo približavati. Svakim korakom je bio sve bliže pokušavajući onjušiti nju, njen strah, ledeni znoj što joj se cijenio niz leđa, i drveće kako bi ustanovio da nije na tuđem teritoriju.
-Slaba si srca.-odjednom progovori dubokim, strašnim, opakim glasom. Strah te paralizirao tako da si ranjivija od ranjene životinje. Nisi dobrodošla u ovu šumu. Imaš samo dvije noge, stojiš uspravno i ne vidiš dobro u mraku. Koja si ti životinja?
Marianne zanijemi. Nije očekivala da će naići na vuka koji govori. Pogotovo ne tim zlosretnim glasom.Nije znala što da kaže. Možda je bilo pametnije šutjeti? Od straha se nije mogla pomaknuti.
-Odgovori!!!-zagrmio je udaljen pola metra od nje. 
-Ja, ja, ja..... ja sam čovjek.-rekne tiho i preplašeno. Čovjek!-ponovi glasnije iako je vidjela da vuk nije zadovoljan odgovorom.
-Došla si širiti bolesti ovdje? Želiš ostaviti kugu koja će nas uništiti?
-Ne... ja... ni sama ne znam kako sam se tu našla....
-Sirus!-pozove ga jedan od vukova iz čopora i on se vrati natrag njima a Marianne u svoj toj zbrci primjeti nešto srebrno na njegovoj glavi i shvati da je to veliki ožiljak koji je išao od obrva, preko kapka do brkova kojeg je vjerojatno zaradio u borbi. Borbi za prijestolje. Vraćao se prema njoj. 
-Moj čopor i ja smo odlučili. Nećemo te rastrgati ako odeš mirno iz šume. 
-Nitko neće biti rastrgan.-odjednom se začuje drugi glas, glas koji nije bio strašan, nego umirujući i zaštitnički. 
Marianne se osvrne i prepozna tamnoplave oči koje su dolazile izdaleka. Lakne joj. Njen šumski prijatelj se vratio. 
-Henry.-reče vuk sa crvenim očima s prijezirom.
-Siruse.-odgovori kao da nije osjetio ogorčenost u njegovom glasu. 
-Ovo te se ne tiče, šumski zaštitniče. Ona nije životinja. Sama je to priznala.
-Ona je moja odgovornost.-odgovori uvjerljivo.
-Prema zakonu Velikih Vukova....
-On ne vrijedi za ljude.-prekine ga ljutito Henry.
-Upravo tako. Zato ćemo sami odrediti što ćemo s njome.-Sirus mu nije htio prepustiti plijen. 
-Podsjećam te da je moja dana dužnost da obranim svaki život u ovoj šumi, u kojem god on obliku bio, i branit ću ga do posljednje kapi krvi.
Sirus je znao da mu tu ne može proturječiti, zato je odlučio igrati na drugu kartu. 
-Ne mogu vjerovati da ćeš izabrati izdajnika-čovjeka, a ne svoju braću vukove. Braću koja je s tobom skupa lovila i zavijala na mnoge Mjesece.
-Ista ona braća koja su me izdala prvom prilikom kad sam izgubio vodstvo? 
-Nadam se da se nećeš pokajati.-shvatio je da je pobijeđen. Vratio se natrag čoporu koji je otrčao u još mračnije predjele šume.
Henry je odahnuo. Pogleda prema Marianne. Ona je još uvijek stajala kao ukopana na jednom mjestu. Nije prozborila ni riječi. Nije čuo kako diše. Marianne to više nije mogla podnijeti. Šuma, vukovi... vukovi koji govore... Henry... Osjećala je nekakvu slabost u tijelu. U ušima joj je počelo šumiti a dlanovima su joj prolazili trnci. Počela ju je boljeti glava. Imala je osjećaj kao da će ostati bez zraka. Počelo joj se crniti pred očima. Nije više imala kontrolu nad sobom, noge ju nisu slušale. Osjeti kako polagano gubi tlo nad nogama. Zaklopi oči i tresne na pod poput nekog teškog predmeta. Par sekundi ili možda minuta kasnije, osjeti kako ju netko nosi. Glava i noge su joj visjele dok je ležala na nečijim snažnim rukama koje su ju nosile tko zna gdje. Uspije otvoriti oči na trenutak. Jedino je uspjela shvatiti da se radi o muškarcu. Bila je toliko umorna da je jedva držala oči otvorene, pa ih opet sklopi i utone u san. Probudila se u poznatom okruženju. Ležala je na zemlji pored nekog drveta. Vuk je sjedio pored nje čekajući da se probudi. Sjeti se svog sna. Svog ludog sna u kojem je vuk koji je bio pored nje bio nazvan Henryem i razgovarao je s drugim vukovima. Nikad nije sanjala nešto tako ludo. Pogleda u vuka. Bio je nekako odsutan, dalek. Možda ga je nešto mučilo. Možda ono jučer nije bio san. Možda... Ustala se s poda, a vuk se na taj zvuk okrene prema njoj i počne mahati repom kao pas oblizujući joj ruke. To ju malo opusti. Nastavili su hodati. Noga ju više nije boljela, niti je šepala. Pitala se hoće li vječno lutati šumom. Tek što je to pomislila, vuk potrči daleko ispred nje, pa je opet vračajući se do nje pokazivao da ima nečega ispred njih. Marianne shvati poruku i ubrza korak. Pred njima se naziralo nešto veliko. Približi se i shvati da je to neki visoki zid. Prijeđe prstima po tome i osjeti hrapavo, neobrađeno drvo. Drvena ograda koja se prostirala visoko iznad njihovih glava, do neba. Malo se udalji i opazi neobičnu pojavu. Sunce je sijalo nad onim što se nalazilo iza ograde, ali u šumi nije bilo niti zračka svjetlosti. Kao da je neka nevidljiva crta podijelila sunce na pola. Vuk ju trgne iz razmišljanja gurkajući joj ruku njuškom da pokuca. Ona to i učini. Otvori se prozorčić na ogradi. Kritičko oko ih je promatralo par sekundi, a zatim odluči otvoriti vrata i pustiti ih unutra. Vuk veselo uđe, a s njim i Marianne. Očekivala je da će ju zabljesnjujuća svjetlost nakratko oslijepiti i da će morati gotovo žmirečki hodati. No to se nije dogodilo. Svjetlost se prilagođavala njenim očima, umjesto obratno. Dobrodošlica je bila vesela, baš kao da su njih čekali. Pogleda na sat. Vrijeme je stalo kad je prešla putić, ali sada su se kazaljke micale velikom brzinom, unatrag. Kao da je odbrojavao vrijeme do nečega. Podigne glavu i ugleda hrpu ljudi kako ih radosno pozdravljuju. Možda je ovo finalno odredište za sve zemaljske duše. Ljudi su ih okružili. Izgubila je vuka iz vidika. Tražila ga je pogledom, no nije ga našla. Nestao je u gomili. Počne ju hvatati panika. Kamo je otišao? Odjednom osjeti kako joj noge više ne dotiču tlo. Nekoliko muškaraca ju je podiglo, noseći je na rukama. Ovo je bilo čudno. U prvi mah se počne osjećati poput kraljice. No tada promisli. Što ako su to ljudožderi? Ako ju misle skuhati živu, oderati joj kožu ili ispeći na ražnju? Panika se pojačavala iz sekunde u sekundu. Nije znala kamo je vode. Bilo je to malo seoce. Primjeti kućice napravljene od slame i blata. Spuste ju pred jednu. Nađe se pred ulazom u kućicu. Okrene se i vidi da su pošli svojim putem. Uđe unutra i iznenadi se. Krevet je bio od drvenih dasaka, pokriven sa slamom i prekrivačima biljnog porijekla. Pritisne rukom. Začudo, bilo je mekano. Kućica nije davala naznaka da tu netko živi. Nije bilo osobnih stvari, fotografija... Nasmije se na to. Pitanje je da li ovi ljudi uopće znaju što su to fotografije. Pod je bio zemljani. U krajnje desnom kutu su bile neke police, a pokraj njih ognjište. Ništa nije bilo životinjskog porijekla; nije bilo krznenog pokrivača, jastuk nije bio punjen perjem, kravlja koža nije služila kao tepih... Možda su kao i budisti vjerovali da se mogu vratiti u bilo kojem obliku, pa čak i životinjskom. Začuje nešto iza sebe te se okrene. Vuk je ulazio u kućicu. Njegova pojava joj izmami osmijeh na lice. S njim uđe i čovjek s čašom u ruci. 


indexasica @ 21:03 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
Stavljam nastavak dokle još mogu, jer kako je krenulo, pitanje je hoću li se ikada više moći ulogirati s ovim nickom.... novi ne mislim raditi, pa ako me ne bude dulje vrijeme ovdje, znat ćete što se dogodilo... dakle... 

 

 

Spustila je prozor da udahne malo svježeg šumskog zraka. Zaustavila se tik uz neki šumski puteljak. Kao da joj je nešto govorilo da je to to. Izašla je iz auta. S desne strane putića je bio stari mlin na vodu. Ispred nje se prostiralo samo to; stotine metara šljunčanog puta koji je završavao tko zna gdje. Sjetila se bakinog upozorenja. Ako hodaš po putiću, doći ćeš do jedne točke. Tada moraš odlučiti hoćeš li se vratiti ili ćeš nastaviti. Ako nastaviš, više se nikada nećeš moći vratiti. Priče za plašenje male djece. Krenula je po putu sigurnim i laganim korakom. Opijao ju je miris bijelih jorgovana iako ju je okruživao samo šljunak i malo trave. 
-Kako neobično.-pomisli. 
Zapravo, sve je bilo neobično otkad je krenula iz grada. Nakon što je hodala neko vrijeme, odluči se okrenuti i vratiti do auta po fotić. Opet ju je okružio miris jorgovana koji se osjećao samo na tom dijelu puta. Odjednom se sudari s nečime i od siline udarca padne na pod dočekavši se na stražnjicu. Kao da je udarila u nevidljivi zid. No to nije bilo moguće. Počela je rukama dodirivati zrak, mahati oko sebe, iznad glave, s lijeve i desne strane, na razini stopala, ali ništa. Ništa nije mogla opipati, nije naišla na nekakvu čvrstu materiju kojoj se nadala. Napravi par koraka u lijevo i počne hodati. Završi licem priljubljenim u nevidljivi zid. Osjećala se kao neki ljudi koji ne razlikuju je li otvoreno ili su vrata toliko dobro oprana da često završe u sudaru s istim. Ovo je već bilo smiješno. Baka nije mogla biti u pravu. Počela je paničariti. To nije mogla biti istina, jednostavno nije. 
-Ovo je sigurno san.-tješila se. Uskoro ću se probuditi u svom krevetu i počet ću se smijati ovom ludom snu. Sjela je na pod. Uštipnula se par puta kako bi se što prije probudila. Vraški je boljelo. Trebala joj je druga taktika. 
-Misli Marianne, misli! Što da radim???-postajala je sve očajnija. 
Počela je plakati. Pomisao da više nikad neće vidjeti bližnje ju je dokrajčila. Uhvatila se za glavu pokušavajući se smiriti. Nakon nekoliko trenutaka je obrisala suze i odlučila krenuti dalje. Hodala je oprezno, mnogo opreznije nego na početku, nesigurno i plašljivo jer joj je put daleko ispred nje donosio nepoznatu budućnost. Njena silueta je svakim korakom postajala sve svjetlija i svjetlija dok na kraju nije izblijedila izgubivši se u magli zaborava.
II.
Hodala je tko zna koliko daleko i koliko dugo. Sat joj je stao čim je ušla u "Zonu smuraka". Bila je umorna, žedna, i nije mogla više nastaviti. Dan se počeo smračivati. Bilo je još rano jutro kad je krenula po putiću, nije moguće da je hodala skoro cijeli dan. Pa opet, ovdje je sve bilo naopako i krivo. Sklupčala se u fetusni položaj na travi. Bojala se da ju ne napadnu neke divlje zvijeri, a istovremeno ju je bilo briga. Mislila je samo na svoj voljeni grad, svoje bližnje shvane bolom zbog njena nestanka. Nikad više neće moći kupiti bagels kod uličnog prodavača peciva, pozdraviti kolegice, vidjeti nećake i nećakinje, niti se zaljubiti. Jedna suza je slijedila drugu niz lice. Uperi pogled prema nebu i ugleda mnoštvo zvijezda koje su bile kristalno jasne i svjetlile su poput dijamanata. 
-Ovakve se zvijezde ne mogu vidjeti u gradu.-kaže sama sebi. 
Pogleda u lijevo i zapazi čarobnu igru svjetlosti na nebu. Nikada nije vidjela polarnu svjetlost, niti bila tako blizu nje; imala je osjećaj da ju može zagrabiti rukom. To ju na tren umiri i ona zaboravi na svoju nevolju. Bilo joj je hladno, no ipak zaspi s mislima o toplom krevetu. Probudila se s izlaskom sunca koje je izašlo jako rano. Nije se naspavala, kao da je spavala svega par sati. Pored glave ugleda crvene bobice koje su ležale na travi. Pogledala je skeptično prema njima, ali što joj se još moglo dogoditi? Bile su ukusne, okusa između jagoda i ribizla. Utažile su joj glad i žeđ, i to joj malo popravi raspoloženje. Očito nije bila sama ovdje. No gdje je taj netko bio? Ili nešto? Nadala se da to nije bilo neko strašno biće koje će ju ščepati prvom prilikom. No već je imalo priliku. Zaboljela ju je glava od toliko pitanja. Put pred njom je izgledao kao da nikada neće završiti; vječan i uznemirujući, svakim korakom sve više. Brže-bolje se ustala jer bi mrak mogao uskoro pasti i opet je iznenaditi. Hodala je zadubljena u svoje misli kad je nešto iskočilo pred nju. Toliko se preplašila da u toj strci nije vidjela što je to bilo. Možda čovjek-životinja kojeg je vidjela na cesti? On je već odskakutao svojim putem. Strašna misao joj padne na um. 
-Što... što ako sam mrtva?-bojala se to i izgovoriti. 
Ovo definitivno nije bio Raj, bar ne kakav je zamišljala, a sigurno ni Čistilište. Možda je ovo bilo mjesto gdje su odlazile sve duše? 
-Ali... gdje su svi? Mrtvaci ne bi trebali osjećati glad, žeđ i hladnoću.-bila je zbunjena u svom unutarnjem monologu, još više nego jučer. 
Daleko ispred nje se nazirala šuma koja je izgledala kao da joj se približava velikom brzinom. Baš se pitala na što će tamo naići. Šuma je bila mračna, drveće je bilo gusto zasađeno, toliko da svjetlost nije dopirala između njih, a guste prijeteće isprepletene grane nisu dopuštale visoko na nebu suncu da doprije kroz njih. 
-Kad sam već došla ovako daleko....-ohrabrivala se. 
Šuma je bila sablasno tiha. Nije se čuo pjev ptica, a jedini zvuk je proizvodila ona lomeći grančice koje su joj se našle na putu, razgrtajući nogama hrpe otpalog suhog lišća. Sjetila se priča o ruskim tajgama; kako su sablasne i neumoljive, a ona je imala osjećaj kao da je upravo ušetala u jednu. Da je bar imala neki izvor svjetlosti. Nadala se da će biti bolje kad sunce obasja šumu. Ako ju ikada obasja. Odjednom osjeti iznenađujuću bol u nozi pa zastane. Bol je bila oštra; kao da ju je netko porezao nožem. Sjedne na pod jer ovako ranjena nije više mogla nastaviti. Dotakne gležanj i osjeti nešto gusto i vruće kako joj curi niz nogu. Okusi tekućinu s prsta i shvati da je to krv. Rana je neumorno pulsirala odbrojavajući sekunde do eksplozije. Začuje režanje, vjerojatno neke divlje zvijeri. 
-Namirisali su krv.-pomisli uplašeno. 
Režanje se čulo sve bliže i bliže. Okretala se lijevo-desno, iza leđa, no to nije imalo nikakvog smisla. Čak i kad bi vidjela nešto ne bi mogla potrčati. Primjetila je da je režanje prestalo. Odahnula je. Ugledala je dvije svjetleće točkice u daljini. Kako su joj se približavale, shvatila je da su to dva plava oka koja su svjetlila u mraku. Isprva je, koliko je to mogla razaznati, bilo nešto krznato što je hodalo na četiri noge. Kad joj se približio toliko da je mogla osjetiti njegov dah, i meko krzno, shvati da je to vuk. Vuk sa plavim svjetlećim očima. Marianne je bila očarana, nikad nije vidjela takvu životinju. Oči su mu bile gotovo ljudske. Sjedne kraj nje i ostane ju nepomično promatrati. Pruži ruku da ju ponjuši, samo se nadala da neće ostati bez nje. On joj ponjuška dlan i počne ga lizati. Marianne ga podraga po glavi.
-Dobar si ti.-prošapne mu sa smiješkom. 
Vuk joj poliže ranu i otrči u nepoznatom smjeru. 
-Vuče, kamo ćeš?-izbezumljeno vikne. 
 

indexasica @ 20:43 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 6, 2011
Pocivao u miru!  :((

indexasica @ 13:00 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, listopad 1, 2011
Marianne nije bila poput drugih. Uvijek se osjećala drukčijom, neobičnom. Njeno razumjevanje svijeta se uveliko razlikovalo od mišljenja većine. Nije je bilo briga za tuđe mišljenje, pogotovo ako je bilo zlonamjerno, nije marila za zloguke jezike koji su jedva čekali nekoga otračati, nije brinula o društvenim konvencijama; bila je britka na jeziku, brutalno iskrena i govorila je što misli, ali uvijek s dozom takta. Gotovo uvijek. Bila je usamljena u svojim razmišljanjima; kad god bi se povela neka ozbiljnija rasprava o temama koje su mučile čovječanstvo od pamtivjeka, davali bi joj etiketu filozofa što se nije pozitivno generiralo u društvu. Marianne je mrzila biti dežurni filozof, ali tada je shvatila da zapravo mrzi samu sebe negiranjem osobe kakva je. Od tog trenutka je znala da se neće mijenjati, pogotovo ne zato jer se nekome nije svidio njen način razmišljanja. Bio je to njen otpor, iako tek kap u moru, prema ograničenom svijetu. Uostalom, nije ona bila kriva što je za razliku od ostalih znala razmišljati "izvan okvira". Voljela je društvo i zabavu, pričati o sveopćim temama, ali ako nešto nije podnosila, to je onda bila konverzacija s ljudima koji su bili intelektualno inferiorniji. Imala je vjere u ljudski rod, iako bi to poneki laik nazvao naivnošću, i nadala se da će svijet jednog dana opet biti prekrasno mjesto za svakoga. Bila je sanjar, utopist, ali bila je svoja i na to je bila ponosna. Odložila je papire na stol. Posao je za danas bio gotov. Ugasila je laptop, uzela sako sa stolice, stavila torbicu na desno rame, ugasila svjetla i izašla iz ureda. Sunce ju je zabljesnulo čim je izašla iz zgrade. Proljeće je bilo u zraku. Zastane na trenutak i dopusti da ju sunce pomiluje po licu. Na licu joj se pojavi smiješak, točno to joj je trebalo da se oraspoloži. Još jedan radni tjedan je završio. Što će li raditi preko vikenda? Pogleda na bijeli sat koji je izgledao kao narukvica. Tri i petnaest. Kristalčići na satu uhvate malo sunca i začas započnu veseli, živahni ples koji se prelijevao u duginim bojama. Navrati do prodavača peciva i kupi bagels sa sezamom. Voljela je slušati njegove dogodovštine iz Afrike.

-Nisam dugo bila na plaži.-pomisli.

Ušla je u stan. Skine cipele s visokom petom koje je kupila prošli tjedan. Ubile su u pojam njena stopala. Upali sekretaricu na kojoj je bila jedna poruka. Uputi pogled na Golden Gate koji je izgledao tako nestvarno kroz njene prozore dnevnog boravka; gotovo kao da je zalijepila ogroman poster. Prene se iz razmišljanja i nastavi slušati poruku.

-Kako sam zaboravila na spoj prekosutra?-upita samu sebe.

Sada se samo htjela opustiti. Napuni kadu vodom, ubaci mirisne soli unutra, i napravi gustu pjenu od šampona. Upali par svijeća i ugasi svjetlo da dobije prigušen ton. Pogleda na desni dlan koji se počeo smežuravati od vode. Iznenada joj se vrati osjećaj iz djetinjstva, osjećaj toliko jeziv da bi se uvijek naježila, nešto što nikome nikada ne bi poželjela. Uistinu je mrzila kad joj se to događalo. Gledala je u desni dlan koji kao da nije bio njen ali opet jest. Osjećala se kao stranac u vlastitoj koži koji promatra samog sebe. Promatrala je dlan kao da ga prvi put vid, a istovremeno zna da je dio nje, njene cjeline. Unutarnji glas bi joj uvijek govorio: "To si ti! Živa si ovdje i sada. Postojiš. Život nije pokus." U tim trenucima se upravo tako osjećala; kao da je sve ovo samo generalna proba, za nešto veće, nešto drugo, dok je istovremeno osjećala kako joj život prolazi, prebrzo, a ona velikog djela svog života nije bila ni svjesna do tada. Ona je to zvala "svjesnošću o vlastitom postojanju". Dosta rano je to spoznala. Njeno najranije sjećanje je bilo upravo to. Imala je oko 3 godine. Bilo je ljeto. Jednog dana u igri se zagleda u staklena vrata i postane svjesna sebe. Svog bića ovdje na Zemlji. Bilo je to neobično iskustvo, i ostalo je takvo. Događalo se tijekom cijelog njenog života, u različitim fazama odrastanja i emocionalnim stanjima. Nikad nikome nije pričala o tome. Nije bila sigurna da bi je shvatili, i da li bi uopće mogla objasniti takvo nešto. Tko zna, možda bi je smatrali ludom. Odlučila je sutra otići na izlet. Baka joj je pričala o jednom mjestu, a njoj je pričala njena baka, kojem je uvijek pridavala magična svojstva. Zabavljale su je te pričice o tome kako vratiti voljenu osobu, iako nikad nije vjerovala u uroke, gatanje iz graha i razne ćiribu-ćiriba čarolije i čudne riječi. Nedostajala joj je ta neobična starica, starica od koje je valjda sve neobično naslijedila. Ujutro se zaputila u malo pitoreskno mjestašce izvan grada. Bilo je lijepo voziti prirodom i malo se odmoriti od gradske vreve. Tražila je mjesto iz bakinih priča, mjesto iz snova, kad je iznenada neka životinja pretrčala cestu. Marianne naglo skrene u lijevo da ju izbjegne i zabije se u drvo. Otvori oči i odmah shvati što se dogodilo. Srećom, nije bila ozlijeđena, auto nije bio jako oštećen, i sve u svemu mogla je i gore proći. Pogledavala je na cestu da vidi je li životinja uspjela pobjeći.

-Koja je to bila životinja?

Pokušavala se sjetiti kad je na retrovizoru opazila da joj curi krv niz lice. Razmaknula je kosu i vidjela ogrebotinu. Nije bila duboka pa pritisne maramicom da zaustavi krvarenje.

-Koja je to bila uopće životinja?-opet se zapitala. Definitivno je imalo četiri noge. Dugačke, tanke, kao u srne. Gornji dio... pola čovjek... Čekaj malo.-prekinula je samu sebe. Pola čovjek? Da,-nastavi monolog-imalo je leđa i guzicu neke jake životinje, možda konja, a glava, ruke i prsa su bili ljudski?! Marianne, prolupala si, ovaj udarac u glavu ti je pomutio razum.-nasmijala se toj dosjetci i krenula dalje prema mjestu iz snova.



indexasica @ 12:36 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
Iako sam još jučer obećala staviti text, znajte da nije bilo do mene, nego do Indexa i Blogera. Nije mi se učitavala stranica... Frown Danas ću exkluzivno staviti odlomak svog romana... Molim Vas da text ne kopirate, sejvate u komp ili umnožavate.... Komentiranje je poželjno. Budite strogi ali pravedni! Ugodno čitanje! Wink

indexasica @ 12:28 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, rujan 29, 2011
Hello!  Eto i ja sam nakon više od 2 godine Indexiranja odlučila napraviti blog... Nadam se da će te me čitati i da će Vam biti zanimljivo! Smile

indexasica @ 20:54 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
758
Index.hr
Nema zapisa.