Moj internet dnevnik
Indexasica osobno
rado ih čitam...
muzika

Blog
petak, listopad 7, 2011
Pokuša se ustati, no drapajuća ju bol u tome zaustavi. Bilo je sve gore; kao da joj netko reže tetive. Stisne zube zbog jačine boli. Nije htjela opet ostati sama. Dignula je glavu i primjetila da se njen krznati prijatelj vraća. Imao je nešto u ustima. Spusti granu s bobicama kraj njene noge. 
-Što je ovo? Za jelo?-primakne ustima, no vuk joj njuškom odgurne ruku. Da namažem na ranu?-upita nakon kratkog vremena. 
Legnuo se pored nje, ne prestajući dahtati s jezikom do poda, onako kako bi ti psi činili, što je protumačila potvrdno. Zdrobi mekane bobice među prstima i natrlja ih po rani. Otkine komad rukava s košulje i čvrsto ga zaveže oko gležnja. 
-Hvala ti.-obratila mu se iako nije znala da li ju uopće razumije. 
Počeo ju je gurkati njuškom kako bi se ustala. 
-Ne mogu, jako me boli.-nastavila je pričati s njim. 
Kako vuk nije prestajao, odluči pokušati. Ustane se uz njegovu pomoć i shvati da ju više ne boli kao prije. Malo je šepala, ali mogla je hodati.
-Spremna sam vuče, vodi me.-rekne smireno kao da je znala da će joj to zapečatiti sudbinu. 
Vuk to veselo prihvati, zaigrano ju okruži dva puta, pa ju krene polako voditi kroz mračnu šumu. Marianne se sjeti Danteove Božanstvene komedije, i pomisli kako je cijela situacija zapravo ironična. Hodali su satima, možda čak i danima koliko je vrijeme brzo prolazilo. 
-Stani vuče, moram se malo odmoriti.-sjela se i naslonila leđima na drvo. 
Začudo, nije osjećala ni glad ni žeđ, još su je sitom držale one bobice koje je pojela jutros. Barem je mislila da je to bilo jutros. Pitala se koliko je dug put kroz šumu i hoće li ikada završiti. Zijevne nekoliko puta. Bila je umorna pa se sklupča na desnom boku, stavi jednu ruku ispod glave i sklopi oči. Osjetila je kad se vuk legnuo blizu nje, dovoljno da ju grije svojim krznom. Bilo joj je ugodno, po prvi put otkad je ušla u ovaj čudesni svijet i to zahvaljujući novom prijatelju. Prebaci lijevu ruku preko njega i tako zaspi. Probudi ju njegovo lizanje po licu. Odgurne mu glavu što dalje, mrzila je i kad su joj to psi radili. Ovaj put se dobro naspavala, kao da je cijeli dan provela spavajući. 
-Budna sam.-kaže mu jer ju je namjeravao opet polizati. 
Makne zavoj sa gležnja i pod prstima osjeti da je rana zarasla, kao da je nikad nije niti bilo. Razveseli se tome, očito su stvari išle na bolje. Nekako se uspije ustati pridržavajući se uz drvo. U silnoj tami njene oči su tražile vuka koji je očito nekamo otišao. Začula je poznato režanje. Pomislila je da ima još vukova u blizini, a onda je shvatila. Na desetke točkica je svjetlilo u mraku u plavim, zelenim i crvenim bojama. Približavali su joj se.
-O sranje.-kaže tiho. 
Bila je u nevolji. Te zvijeri će ju sigurno rastrgati ako nešto ne poduzme. Ali što? Znala je da vukovi ne vole vatru. Ali gdje da kvragu sada nađe bilo kakav izvor topline? Klopka je bila dobro postavljena. Nije znala što da misli. Možda je i vuk imao ulogu u tome, možda.... Nije htjela o tome razmišljati. Bili su joj sve bliže i bliže. Osjetili su njen strah koji im je očito bio opojan i zavodljiv. Jedan se vuk probije na čelo čopora. Imao je crvene oči, gotovo kao neko čudovište iz njenih dječjih noćnih mora. Prvo je samo stajao tamo, njuškajući zrak, a zatim joj se počeo približavati. Svakim korakom je bio sve bliže pokušavajući onjušiti nju, njen strah, ledeni znoj što joj se cijenio niz leđa, i drveće kako bi ustanovio da nije na tuđem teritoriju.
-Slaba si srca.-odjednom progovori dubokim, strašnim, opakim glasom. Strah te paralizirao tako da si ranjivija od ranjene životinje. Nisi dobrodošla u ovu šumu. Imaš samo dvije noge, stojiš uspravno i ne vidiš dobro u mraku. Koja si ti životinja?
Marianne zanijemi. Nije očekivala da će naići na vuka koji govori. Pogotovo ne tim zlosretnim glasom.Nije znala što da kaže. Možda je bilo pametnije šutjeti? Od straha se nije mogla pomaknuti.
-Odgovori!!!-zagrmio je udaljen pola metra od nje. 
-Ja, ja, ja..... ja sam čovjek.-rekne tiho i preplašeno. Čovjek!-ponovi glasnije iako je vidjela da vuk nije zadovoljan odgovorom.
-Došla si širiti bolesti ovdje? Želiš ostaviti kugu koja će nas uništiti?
-Ne... ja... ni sama ne znam kako sam se tu našla....
-Sirus!-pozove ga jedan od vukova iz čopora i on se vrati natrag njima a Marianne u svoj toj zbrci primjeti nešto srebrno na njegovoj glavi i shvati da je to veliki ožiljak koji je išao od obrva, preko kapka do brkova kojeg je vjerojatno zaradio u borbi. Borbi za prijestolje. Vraćao se prema njoj. 
-Moj čopor i ja smo odlučili. Nećemo te rastrgati ako odeš mirno iz šume. 
-Nitko neće biti rastrgan.-odjednom se začuje drugi glas, glas koji nije bio strašan, nego umirujući i zaštitnički. 
Marianne se osvrne i prepozna tamnoplave oči koje su dolazile izdaleka. Lakne joj. Njen šumski prijatelj se vratio. 
-Henry.-reče vuk sa crvenim očima s prijezirom.
-Siruse.-odgovori kao da nije osjetio ogorčenost u njegovom glasu. 
-Ovo te se ne tiče, šumski zaštitniče. Ona nije životinja. Sama je to priznala.
-Ona je moja odgovornost.-odgovori uvjerljivo.
-Prema zakonu Velikih Vukova....
-On ne vrijedi za ljude.-prekine ga ljutito Henry.
-Upravo tako. Zato ćemo sami odrediti što ćemo s njome.-Sirus mu nije htio prepustiti plijen. 
-Podsjećam te da je moja dana dužnost da obranim svaki život u ovoj šumi, u kojem god on obliku bio, i branit ću ga do posljednje kapi krvi.
Sirus je znao da mu tu ne može proturječiti, zato je odlučio igrati na drugu kartu. 
-Ne mogu vjerovati da ćeš izabrati izdajnika-čovjeka, a ne svoju braću vukove. Braću koja je s tobom skupa lovila i zavijala na mnoge Mjesece.
-Ista ona braća koja su me izdala prvom prilikom kad sam izgubio vodstvo? 
-Nadam se da se nećeš pokajati.-shvatio je da je pobijeđen. Vratio se natrag čoporu koji je otrčao u još mračnije predjele šume.
Henry je odahnuo. Pogleda prema Marianne. Ona je još uvijek stajala kao ukopana na jednom mjestu. Nije prozborila ni riječi. Nije čuo kako diše. Marianne to više nije mogla podnijeti. Šuma, vukovi... vukovi koji govore... Henry... Osjećala je nekakvu slabost u tijelu. U ušima joj je počelo šumiti a dlanovima su joj prolazili trnci. Počela ju je boljeti glava. Imala je osjećaj kao da će ostati bez zraka. Počelo joj se crniti pred očima. Nije više imala kontrolu nad sobom, noge ju nisu slušale. Osjeti kako polagano gubi tlo nad nogama. Zaklopi oči i tresne na pod poput nekog teškog predmeta. Par sekundi ili možda minuta kasnije, osjeti kako ju netko nosi. Glava i noge su joj visjele dok je ležala na nečijim snažnim rukama koje su ju nosile tko zna gdje. Uspije otvoriti oči na trenutak. Jedino je uspjela shvatiti da se radi o muškarcu. Bila je toliko umorna da je jedva držala oči otvorene, pa ih opet sklopi i utone u san. Probudila se u poznatom okruženju. Ležala je na zemlji pored nekog drveta. Vuk je sjedio pored nje čekajući da se probudi. Sjeti se svog sna. Svog ludog sna u kojem je vuk koji je bio pored nje bio nazvan Henryem i razgovarao je s drugim vukovima. Nikad nije sanjala nešto tako ludo. Pogleda u vuka. Bio je nekako odsutan, dalek. Možda ga je nešto mučilo. Možda ono jučer nije bio san. Možda... Ustala se s poda, a vuk se na taj zvuk okrene prema njoj i počne mahati repom kao pas oblizujući joj ruke. To ju malo opusti. Nastavili su hodati. Noga ju više nije boljela, niti je šepala. Pitala se hoće li vječno lutati šumom. Tek što je to pomislila, vuk potrči daleko ispred nje, pa je opet vračajući se do nje pokazivao da ima nečega ispred njih. Marianne shvati poruku i ubrza korak. Pred njima se naziralo nešto veliko. Približi se i shvati da je to neki visoki zid. Prijeđe prstima po tome i osjeti hrapavo, neobrađeno drvo. Drvena ograda koja se prostirala visoko iznad njihovih glava, do neba. Malo se udalji i opazi neobičnu pojavu. Sunce je sijalo nad onim što se nalazilo iza ograde, ali u šumi nije bilo niti zračka svjetlosti. Kao da je neka nevidljiva crta podijelila sunce na pola. Vuk ju trgne iz razmišljanja gurkajući joj ruku njuškom da pokuca. Ona to i učini. Otvori se prozorčić na ogradi. Kritičko oko ih je promatralo par sekundi, a zatim odluči otvoriti vrata i pustiti ih unutra. Vuk veselo uđe, a s njim i Marianne. Očekivala je da će ju zabljesnjujuća svjetlost nakratko oslijepiti i da će morati gotovo žmirečki hodati. No to se nije dogodilo. Svjetlost se prilagođavala njenim očima, umjesto obratno. Dobrodošlica je bila vesela, baš kao da su njih čekali. Pogleda na sat. Vrijeme je stalo kad je prešla putić, ali sada su se kazaljke micale velikom brzinom, unatrag. Kao da je odbrojavao vrijeme do nečega. Podigne glavu i ugleda hrpu ljudi kako ih radosno pozdravljuju. Možda je ovo finalno odredište za sve zemaljske duše. Ljudi su ih okružili. Izgubila je vuka iz vidika. Tražila ga je pogledom, no nije ga našla. Nestao je u gomili. Počne ju hvatati panika. Kamo je otišao? Odjednom osjeti kako joj noge više ne dotiču tlo. Nekoliko muškaraca ju je podiglo, noseći je na rukama. Ovo je bilo čudno. U prvi mah se počne osjećati poput kraljice. No tada promisli. Što ako su to ljudožderi? Ako ju misle skuhati živu, oderati joj kožu ili ispeći na ražnju? Panika se pojačavala iz sekunde u sekundu. Nije znala kamo je vode. Bilo je to malo seoce. Primjeti kućice napravljene od slame i blata. Spuste ju pred jednu. Nađe se pred ulazom u kućicu. Okrene se i vidi da su pošli svojim putem. Uđe unutra i iznenadi se. Krevet je bio od drvenih dasaka, pokriven sa slamom i prekrivačima biljnog porijekla. Pritisne rukom. Začudo, bilo je mekano. Kućica nije davala naznaka da tu netko živi. Nije bilo osobnih stvari, fotografija... Nasmije se na to. Pitanje je da li ovi ljudi uopće znaju što su to fotografije. Pod je bio zemljani. U krajnje desnom kutu su bile neke police, a pokraj njih ognjište. Ništa nije bilo životinjskog porijekla; nije bilo krznenog pokrivača, jastuk nije bio punjen perjem, kravlja koža nije služila kao tepih... Možda su kao i budisti vjerovali da se mogu vratiti u bilo kojem obliku, pa čak i životinjskom. Začuje nešto iza sebe te se okrene. Vuk je ulazio u kućicu. Njegova pojava joj izmami osmijeh na lice. S njim uđe i čovjek s čašom u ruci. 


indexasica @ 21:03 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
780
Index.hr
Nema zapisa.