Moj internet dnevnik
Indexasica osobno
rado ih čitam...
muzika

Blog
subota, listopad 1, 2011
Marianne nije bila poput drugih. Uvijek se osjećala drukčijom, neobičnom. Njeno razumjevanje svijeta se uveliko razlikovalo od mišljenja većine. Nije je bilo briga za tuđe mišljenje, pogotovo ako je bilo zlonamjerno, nije marila za zloguke jezike koji su jedva čekali nekoga otračati, nije brinula o društvenim konvencijama; bila je britka na jeziku, brutalno iskrena i govorila je što misli, ali uvijek s dozom takta. Gotovo uvijek. Bila je usamljena u svojim razmišljanjima; kad god bi se povela neka ozbiljnija rasprava o temama koje su mučile čovječanstvo od pamtivjeka, davali bi joj etiketu filozofa što se nije pozitivno generiralo u društvu. Marianne je mrzila biti dežurni filozof, ali tada je shvatila da zapravo mrzi samu sebe negiranjem osobe kakva je. Od tog trenutka je znala da se neće mijenjati, pogotovo ne zato jer se nekome nije svidio njen način razmišljanja. Bio je to njen otpor, iako tek kap u moru, prema ograničenom svijetu. Uostalom, nije ona bila kriva što je za razliku od ostalih znala razmišljati "izvan okvira". Voljela je društvo i zabavu, pričati o sveopćim temama, ali ako nešto nije podnosila, to je onda bila konverzacija s ljudima koji su bili intelektualno inferiorniji. Imala je vjere u ljudski rod, iako bi to poneki laik nazvao naivnošću, i nadala se da će svijet jednog dana opet biti prekrasno mjesto za svakoga. Bila je sanjar, utopist, ali bila je svoja i na to je bila ponosna. Odložila je papire na stol. Posao je za danas bio gotov. Ugasila je laptop, uzela sako sa stolice, stavila torbicu na desno rame, ugasila svjetla i izašla iz ureda. Sunce ju je zabljesnulo čim je izašla iz zgrade. Proljeće je bilo u zraku. Zastane na trenutak i dopusti da ju sunce pomiluje po licu. Na licu joj se pojavi smiješak, točno to joj je trebalo da se oraspoloži. Još jedan radni tjedan je završio. Što će li raditi preko vikenda? Pogleda na bijeli sat koji je izgledao kao narukvica. Tri i petnaest. Kristalčići na satu uhvate malo sunca i začas započnu veseli, živahni ples koji se prelijevao u duginim bojama. Navrati do prodavača peciva i kupi bagels sa sezamom. Voljela je slušati njegove dogodovštine iz Afrike.

-Nisam dugo bila na plaži.-pomisli.

Ušla je u stan. Skine cipele s visokom petom koje je kupila prošli tjedan. Ubile su u pojam njena stopala. Upali sekretaricu na kojoj je bila jedna poruka. Uputi pogled na Golden Gate koji je izgledao tako nestvarno kroz njene prozore dnevnog boravka; gotovo kao da je zalijepila ogroman poster. Prene se iz razmišljanja i nastavi slušati poruku.

-Kako sam zaboravila na spoj prekosutra?-upita samu sebe.

Sada se samo htjela opustiti. Napuni kadu vodom, ubaci mirisne soli unutra, i napravi gustu pjenu od šampona. Upali par svijeća i ugasi svjetlo da dobije prigušen ton. Pogleda na desni dlan koji se počeo smežuravati od vode. Iznenada joj se vrati osjećaj iz djetinjstva, osjećaj toliko jeziv da bi se uvijek naježila, nešto što nikome nikada ne bi poželjela. Uistinu je mrzila kad joj se to događalo. Gledala je u desni dlan koji kao da nije bio njen ali opet jest. Osjećala se kao stranac u vlastitoj koži koji promatra samog sebe. Promatrala je dlan kao da ga prvi put vid, a istovremeno zna da je dio nje, njene cjeline. Unutarnji glas bi joj uvijek govorio: "To si ti! Živa si ovdje i sada. Postojiš. Život nije pokus." U tim trenucima se upravo tako osjećala; kao da je sve ovo samo generalna proba, za nešto veće, nešto drugo, dok je istovremeno osjećala kako joj život prolazi, prebrzo, a ona velikog djela svog života nije bila ni svjesna do tada. Ona je to zvala "svjesnošću o vlastitom postojanju". Dosta rano je to spoznala. Njeno najranije sjećanje je bilo upravo to. Imala je oko 3 godine. Bilo je ljeto. Jednog dana u igri se zagleda u staklena vrata i postane svjesna sebe. Svog bića ovdje na Zemlji. Bilo je to neobično iskustvo, i ostalo je takvo. Događalo se tijekom cijelog njenog života, u različitim fazama odrastanja i emocionalnim stanjima. Nikad nikome nije pričala o tome. Nije bila sigurna da bi je shvatili, i da li bi uopće mogla objasniti takvo nešto. Tko zna, možda bi je smatrali ludom. Odlučila je sutra otići na izlet. Baka joj je pričala o jednom mjestu, a njoj je pričala njena baka, kojem je uvijek pridavala magična svojstva. Zabavljale su je te pričice o tome kako vratiti voljenu osobu, iako nikad nije vjerovala u uroke, gatanje iz graha i razne ćiribu-ćiriba čarolije i čudne riječi. Nedostajala joj je ta neobična starica, starica od koje je valjda sve neobično naslijedila. Ujutro se zaputila u malo pitoreskno mjestašce izvan grada. Bilo je lijepo voziti prirodom i malo se odmoriti od gradske vreve. Tražila je mjesto iz bakinih priča, mjesto iz snova, kad je iznenada neka životinja pretrčala cestu. Marianne naglo skrene u lijevo da ju izbjegne i zabije se u drvo. Otvori oči i odmah shvati što se dogodilo. Srećom, nije bila ozlijeđena, auto nije bio jako oštećen, i sve u svemu mogla je i gore proći. Pogledavala je na cestu da vidi je li životinja uspjela pobjeći.

-Koja je to bila životinja?

Pokušavala se sjetiti kad je na retrovizoru opazila da joj curi krv niz lice. Razmaknula je kosu i vidjela ogrebotinu. Nije bila duboka pa pritisne maramicom da zaustavi krvarenje.

-Koja je to bila uopće životinja?-opet se zapitala. Definitivno je imalo četiri noge. Dugačke, tanke, kao u srne. Gornji dio... pola čovjek... Čekaj malo.-prekinula je samu sebe. Pola čovjek? Da,-nastavi monolog-imalo je leđa i guzicu neke jake životinje, možda konja, a glava, ruke i prsa su bili ljudski?! Marianne, prolupala si, ovaj udarac u glavu ti je pomutio razum.-nasmijala se toj dosjetci i krenula dalje prema mjestu iz snova.



indexasica @ 12:36 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
780
Index.hr
Nema zapisa.