Moj internet dnevnik
Indexasica osobno
rado ih čitam...
muzika

Blog
petak, listopad 7, 2011
Stavljam nastavak dokle još mogu, jer kako je krenulo, pitanje je hoću li se ikada više moći ulogirati s ovim nickom.... novi ne mislim raditi, pa ako me ne bude dulje vrijeme ovdje, znat ćete što se dogodilo... dakle... 

 

 

Spustila je prozor da udahne malo svježeg šumskog zraka. Zaustavila se tik uz neki šumski puteljak. Kao da joj je nešto govorilo da je to to. Izašla je iz auta. S desne strane putića je bio stari mlin na vodu. Ispred nje se prostiralo samo to; stotine metara šljunčanog puta koji je završavao tko zna gdje. Sjetila se bakinog upozorenja. Ako hodaš po putiću, doći ćeš do jedne točke. Tada moraš odlučiti hoćeš li se vratiti ili ćeš nastaviti. Ako nastaviš, više se nikada nećeš moći vratiti. Priče za plašenje male djece. Krenula je po putu sigurnim i laganim korakom. Opijao ju je miris bijelih jorgovana iako ju je okruživao samo šljunak i malo trave. 
-Kako neobično.-pomisli. 
Zapravo, sve je bilo neobično otkad je krenula iz grada. Nakon što je hodala neko vrijeme, odluči se okrenuti i vratiti do auta po fotić. Opet ju je okružio miris jorgovana koji se osjećao samo na tom dijelu puta. Odjednom se sudari s nečime i od siline udarca padne na pod dočekavši se na stražnjicu. Kao da je udarila u nevidljivi zid. No to nije bilo moguće. Počela je rukama dodirivati zrak, mahati oko sebe, iznad glave, s lijeve i desne strane, na razini stopala, ali ništa. Ništa nije mogla opipati, nije naišla na nekakvu čvrstu materiju kojoj se nadala. Napravi par koraka u lijevo i počne hodati. Završi licem priljubljenim u nevidljivi zid. Osjećala se kao neki ljudi koji ne razlikuju je li otvoreno ili su vrata toliko dobro oprana da često završe u sudaru s istim. Ovo je već bilo smiješno. Baka nije mogla biti u pravu. Počela je paničariti. To nije mogla biti istina, jednostavno nije. 
-Ovo je sigurno san.-tješila se. Uskoro ću se probuditi u svom krevetu i počet ću se smijati ovom ludom snu. Sjela je na pod. Uštipnula se par puta kako bi se što prije probudila. Vraški je boljelo. Trebala joj je druga taktika. 
-Misli Marianne, misli! Što da radim???-postajala je sve očajnija. 
Počela je plakati. Pomisao da više nikad neće vidjeti bližnje ju je dokrajčila. Uhvatila se za glavu pokušavajući se smiriti. Nakon nekoliko trenutaka je obrisala suze i odlučila krenuti dalje. Hodala je oprezno, mnogo opreznije nego na početku, nesigurno i plašljivo jer joj je put daleko ispred nje donosio nepoznatu budućnost. Njena silueta je svakim korakom postajala sve svjetlija i svjetlija dok na kraju nije izblijedila izgubivši se u magli zaborava.
II.
Hodala je tko zna koliko daleko i koliko dugo. Sat joj je stao čim je ušla u "Zonu smuraka". Bila je umorna, žedna, i nije mogla više nastaviti. Dan se počeo smračivati. Bilo je još rano jutro kad je krenula po putiću, nije moguće da je hodala skoro cijeli dan. Pa opet, ovdje je sve bilo naopako i krivo. Sklupčala se u fetusni položaj na travi. Bojala se da ju ne napadnu neke divlje zvijeri, a istovremeno ju je bilo briga. Mislila je samo na svoj voljeni grad, svoje bližnje shvane bolom zbog njena nestanka. Nikad više neće moći kupiti bagels kod uličnog prodavača peciva, pozdraviti kolegice, vidjeti nećake i nećakinje, niti se zaljubiti. Jedna suza je slijedila drugu niz lice. Uperi pogled prema nebu i ugleda mnoštvo zvijezda koje su bile kristalno jasne i svjetlile su poput dijamanata. 
-Ovakve se zvijezde ne mogu vidjeti u gradu.-kaže sama sebi. 
Pogleda u lijevo i zapazi čarobnu igru svjetlosti na nebu. Nikada nije vidjela polarnu svjetlost, niti bila tako blizu nje; imala je osjećaj da ju može zagrabiti rukom. To ju na tren umiri i ona zaboravi na svoju nevolju. Bilo joj je hladno, no ipak zaspi s mislima o toplom krevetu. Probudila se s izlaskom sunca koje je izašlo jako rano. Nije se naspavala, kao da je spavala svega par sati. Pored glave ugleda crvene bobice koje su ležale na travi. Pogledala je skeptično prema njima, ali što joj se još moglo dogoditi? Bile su ukusne, okusa između jagoda i ribizla. Utažile su joj glad i žeđ, i to joj malo popravi raspoloženje. Očito nije bila sama ovdje. No gdje je taj netko bio? Ili nešto? Nadala se da to nije bilo neko strašno biće koje će ju ščepati prvom prilikom. No već je imalo priliku. Zaboljela ju je glava od toliko pitanja. Put pred njom je izgledao kao da nikada neće završiti; vječan i uznemirujući, svakim korakom sve više. Brže-bolje se ustala jer bi mrak mogao uskoro pasti i opet je iznenaditi. Hodala je zadubljena u svoje misli kad je nešto iskočilo pred nju. Toliko se preplašila da u toj strci nije vidjela što je to bilo. Možda čovjek-životinja kojeg je vidjela na cesti? On je već odskakutao svojim putem. Strašna misao joj padne na um. 
-Što... što ako sam mrtva?-bojala se to i izgovoriti. 
Ovo definitivno nije bio Raj, bar ne kakav je zamišljala, a sigurno ni Čistilište. Možda je ovo bilo mjesto gdje su odlazile sve duše? 
-Ali... gdje su svi? Mrtvaci ne bi trebali osjećati glad, žeđ i hladnoću.-bila je zbunjena u svom unutarnjem monologu, još više nego jučer. 
Daleko ispred nje se nazirala šuma koja je izgledala kao da joj se približava velikom brzinom. Baš se pitala na što će tamo naići. Šuma je bila mračna, drveće je bilo gusto zasađeno, toliko da svjetlost nije dopirala između njih, a guste prijeteće isprepletene grane nisu dopuštale visoko na nebu suncu da doprije kroz njih. 
-Kad sam već došla ovako daleko....-ohrabrivala se. 
Šuma je bila sablasno tiha. Nije se čuo pjev ptica, a jedini zvuk je proizvodila ona lomeći grančice koje su joj se našle na putu, razgrtajući nogama hrpe otpalog suhog lišća. Sjetila se priča o ruskim tajgama; kako su sablasne i neumoljive, a ona je imala osjećaj kao da je upravo ušetala u jednu. Da je bar imala neki izvor svjetlosti. Nadala se da će biti bolje kad sunce obasja šumu. Ako ju ikada obasja. Odjednom osjeti iznenađujuću bol u nozi pa zastane. Bol je bila oštra; kao da ju je netko porezao nožem. Sjedne na pod jer ovako ranjena nije više mogla nastaviti. Dotakne gležanj i osjeti nešto gusto i vruće kako joj curi niz nogu. Okusi tekućinu s prsta i shvati da je to krv. Rana je neumorno pulsirala odbrojavajući sekunde do eksplozije. Začuje režanje, vjerojatno neke divlje zvijeri. 
-Namirisali su krv.-pomisli uplašeno. 
Režanje se čulo sve bliže i bliže. Okretala se lijevo-desno, iza leđa, no to nije imalo nikakvog smisla. Čak i kad bi vidjela nešto ne bi mogla potrčati. Primjetila je da je režanje prestalo. Odahnula je. Ugledala je dvije svjetleće točkice u daljini. Kako su joj se približavale, shvatila je da su to dva plava oka koja su svjetlila u mraku. Isprva je, koliko je to mogla razaznati, bilo nešto krznato što je hodalo na četiri noge. Kad joj se približio toliko da je mogla osjetiti njegov dah, i meko krzno, shvati da je to vuk. Vuk sa plavim svjetlećim očima. Marianne je bila očarana, nikad nije vidjela takvu životinju. Oči su mu bile gotovo ljudske. Sjedne kraj nje i ostane ju nepomično promatrati. Pruži ruku da ju ponjuši, samo se nadala da neće ostati bez nje. On joj ponjuška dlan i počne ga lizati. Marianne ga podraga po glavi.
-Dobar si ti.-prošapne mu sa smiješkom. 
Vuk joj poliže ranu i otrči u nepoznatom smjeru. 
-Vuče, kamo ćeš?-izbezumljeno vikne. 
 

indexasica @ 20:43 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
780
Index.hr
Nema zapisa.